petak, lipanj 24, 2011
Pogledala je svoje oči u odrazu ogledala. U njima su bile suze satkane od boli koja se skupljala sve ove godine. Uhvatila se za rub umivaonika, stisnula obrub. Osjećala je njegovu hladanoću. Spustila je glavu, udahnula, uspravila se i pomislila gledajući krhotine boli u očima: “Naučit ću ih lekciju, jednom zauvijek. Osjetit će bol koju sam sama nosila sve ove godine.” U tom je trenutku odlučila da će njen život završiti. Emocionalan teret života bio joj je pretežak. Srce joj je bilo umorno od svih opraštanja, razumijevanja, poboljšavanja sebe i svih ostalih. Dosta je bilo. Trebala je samo mir. Spokoj. I da sve završi. Samo to. Odriješenje ovog osjećaja tuge i težine.
Sakrila je suze u ručnik, umila obraze i obrisala tragove suza. Izašla je iz male kupaonice, smirena i odlučna. Noć je protekla mirno, uz ugodan razgovor i miran san. Jutro je dočekala kao svako jutro. Iste dnevne rutine samo sa drugačijim ishodom na kraju dana.
Trebala je odabrati mjesto za kraj. Rijeka ili kuća? Mjesto gdje je može naći netko nepoznat ili netko tko ju voli. Dom je toplije mjesto za odlazak. Oruđe za kraj? Izabrala je ono koje je gledala sve ove godine. Točno je znala da je njemu to lijek. I njoj će biti, za kraj. Uzela je dovoljno inzulina u injekciji i krenula sa ubadanjem. Očekivala je da će biti drugačije. Brže. Nikada se nije ubadala, dapače, nije pobornik igala osim kada treba vaditi krv. Iznenadila se koliko je bezbolno. Gledala je kako igla penetrira kroz kožu u dio mišića njene noge. To je već vidjela bezbroj puta. “Ok, izulin je u unutar organizma.” Trebao bi sniziti količinu šećera, sa krajnjim ishodom kome. Nije osjećala strah. Samo smirenost. I isčekivanje Godota koji uporno ne dolazi, a očekivanje ne prolazi.
Dok se motala po autobsnom kolodvoru, osjetila je glad kao posljedicu niskog šećera. Znala je da je process pokrenut i da nema povratka. No, glad je vraška stvar. Bar njoj. Nikada nije trpjela glad. “Ok, ako pojedem nešto to će samo usporiti sve. Ali, glad je glad. Bajadere će zasladiti stvar. Treba otići slatko.” Dok se vozila u autobusu htjela je što brže doći kući, no kada je bus dosegao odredište promijenila je odluku. Nije više htjela zaspati u svom krevetu. Pomislila je na svoju majku koja će ju pronaći. Previše ju je voljela da ju zadnji put dočeka tako. Kupila je zato povratnu kartu i krenula na ishodišno mjesto.
Ušetala je u stan, misleći što radi ovdje. Zašto nije mogla otići u svojoj sobi nego se vratila na mjesto gdje je donijela ovu odluku. Glupi inzulin nije djelovao onako kako je očekivala. Zato je otvorila ladicu sa lijekovima i počela nasumce uzimati tablete. Jedna nije dovoljna, treba joj još, bar šest, sedam, osam…prestala je brojati. Ako one ne počnu djelovati, postoji još jedna malena stvarčica koja joj je zadnja slamka za spas. Mali, tanki žilet. Dok je stajala u redu da naplati svojeg malog saveznika, pogledala je u blagajnicu i pomislila da ona ne zna kako prodaje ubojito oruđe djevojci koja je danas odlučila umrijeti.
No, to joj je zaista zadnja opcija jer ne voli krv. Nikako. Nije se bojala boli tog čina ali pomisao da ce On doći i vidjeti ju umrljanu krvljom je bila prebolna. Pričekati će još malo. I onda je krenulo. Pred očima joj su krenuli naizmjenični bljeskovi, poput niskog tlaka ali ovoga puta nisu bile u pitanju crne točkice pred očima već mali ispekidani bljeskovi. Doslovno pucanje živaca. U tom je trenutku osjetila strašan osjećaj za opstankom. Opet ta glad, ali ovaj put glad za životom. Otvorila je frižider. Bio je prazan. Ostavica je krila smoki. Otvorila ga je i počela jesti kao najmanje dijete, nagnula ga je na usta i slijevala komadiće u usta. Jedva je žvakala. U tom trenutku su se otvorila ulazna vrata. To je bio On. Pitao ju je što to radi. Slomila se i počela plakati. Rekla je da je učinila najgluplju stvar na svijetu. On se sjeo za stol. Pogledom plahim kao u janjeta, sa bolnim izrazom što može očekivati. Tada mu je rekla što je učinila. U isti se mah dignuo sa stolice, otvorio isti frižider i izvadio injekciju, naredio joj da povuče gaćice na niže da joj može ubrizgati glukozu kako bi joj zaustavio padanje šećera. Pitao ju je da li je uzela još nešto. Rekla mu je za tablete. Odveo ju je do ladice i natjerao ju da mu pokaže sve koje je uzela. Sa tolikim razumom je uzeo vrećicu, stavio u nju lijekove i rekao joj da ju vodi kući. Ona je bila spremna na sve.
Vozio je toliko brzo da se u jednom trenu našalila da ne želi život ostaviti na cesti. Rekla mu je da je ona htjela umirijeti, a ne da umre on. On ju je samo pogledao i rekao :” Ne mogu vjerovati da si mi ovo učinila. Koliko je sebičan tvoj čin. Nisi ni mislila kako bi bilo meni bez tebe.” Više ništa nije rekao.
Kod kuće su je dočekali roditelji. Otac blijed, majka u šoku ali razumna. Posjela ju je za stol i ponavljala isto: “Zašto si to učinila? Znaš da sa mnom možeš uvijek razgovarati. Pa što ti je bilo?” U tom trenutku je čula Njega kako govori da je ovo njen poziv upomoć. Nasmijala se u sebi jer je zvučalo vrlo klišejistički. Klišej. To nije bila niti htjela biti. A ipak je ispalo da je.
Noć je bila burna. Uz nedostatak zraka, nemoguće lupanje srca preživjela je noć bez srčanog udara. Mlad organizam se svemu može othrvati.
Više nikada nije ponovila svoju najveću glupost. Preveliki bi bio teret boli koji bi nanijela ljudima koji je vole i koje voli. Zato je tu da im pokazuje ljubav. Svaki dan. Do prirodnog kraja njenog života.
Sve što se dogodilo bilo je samo kratka epizoda nemoći. Jedna tužna priča sa sretnim završetkom. Počeo je život bez one silne boli. Bol je umrla te večeri. Neka počiva u miru.
Chapter closed.
petak, studeni 26, 2010
Imala sam prilike upoznati dosta ljudi. Iz te skupine se mogu izdvojiti mnogi divni ljudi. No, postoji skupina koju ne razumijem i sumnjam da cu ikada. To su ljuske, ljusture ljudi. Hladni, dosadni i nemastoviti. Zvuk koji proizvode je muk jer nemaju nista u sebi, a ako i imaju, to su samo mali znaci da ipak zivotare u svojim oblicjima.
Tuzno ih je vidjeti, tuzno i strasno. Nema strasti, znatizelje, pustolovine, adrenalina…strasno.
Zivio zivot.
srijeda, lipanj 10, 2009
Kada stanem i razmislim, toliko je ljudi u mojem životu postajalo i postoje (fizički ili misaono), a utjecaj koji su ostavili i ostavljaju su tanke sjenke koje čine moj život. Sjenke jer su neopipljive i samo meni vidljive. Tek sam nedavno shvatila funkciju nekih od tih osoba u mom životu. Tek mi je danas jasno da sam zbog nekih bogatija osoba.
Jedan od takvih osoba je bio moj djed. Danas ga više osjećam nego za njegova života. Ponekad poželim da možemo sjesti da mi prenese sve ono znanje koje se godinama akumuliralo u njemu. Poželim da mi može riječima dočarati svoje doživljaje. Ono što sam naučila jest da ne mi ne mora to reći. Osjećam svoga djeda više nego drugu osobu koja je fizički prisutna na ovom svijetu. Kada je netko pokraj nas, živi, nije nam potrebno toliko ga promatrati jer nam je dan suživot. Ukoliko te osobe nema, a značila nam je mnogo, onda srcem želimo ostati bliže toj osobi. Tada sa znatiželjom upijamo svako saznanje o toj osobi koja nam je toliko bila značajna. Tako sam i sama saznala divne stvari koje je moj djed radio.
Za to vrijeme bio je poprilično napredan. Volio je kazalište, bio je glumac. Volio je planinarenje tako da postoji slika njegova kao mladića koji se kupa u jezeru na vrhu planine. Skakao je padobranom i volio smišljati priče. Imala sam sreću da sam imala takvog djeda.
Njegove priče čujem u mislima, i danas. Nisam obraćala pažnju na to dugi niz godina, ali danas čvrsto mogu izjaviti kako su me upravo ti trenuci, prije poslijepodnevnog sna, oblikovali. Njegova mašta je bila izvanredna, i na tome sam mu zahvalna. Uspio je sa mnom stvoriti vezu koja traje zauvjek.
I na tome sam mu vječno zahvalna.
četvrtak, siječanj 29, 2009
Sve što se rodi iz strasti, mora se i izvoditi u strasti.
Nisam to nigdje pročitala ni čula, to je moje mišljenje. Tako ja djelujem. Strast prema životu imam na obilje i to je moj pokretač. No, ponekad i moj pokretač treba inspiraciju, ponekad kao potvrdu da radim dobro, ponekad da me potakne kada moj kotač počne malo hrđati. Jedno vrijeme sam imala bitku, misaonu, unutarnju. Pokušala sam inspiraciju doživjeti iz vana, primiti je na bilo koji način.
Oduvjek sam bila svjesna da si sam pokretač svega, ali da postoji tolika neaktivnost, to me oboružalo u ovom društvu. Inercija, nemogućnost pomicanja sa mjesta. Nisam takva i nikada neću biti. Zato sam pomičem svoj svijet i ide nabolje.
Ovo su samo ispisane riječi koje će netko moći razumijeti, netko ne, bit nije u tome. Bit je, sve što osjećaš kao strast, radi u strasti i sam si svoja inspiracija. A kad si ti inspiracija, to osjeća svatko i putevi su svi otvoreni.
A onda inspiracija buja iznutra i ne treba je tražiti izvana 
“When you are inspired by some great purpose, some extraordinary project, all your thoughts break their bonds: Your mind transcends limitations, your consciousness expands in everydirection, and you find yourself in a new, great, and wonderful world. Dormant forces, faculties and talents become alive, and you discover yourself to be a greater person by far than youever dreamed yourself to be.”
~ Patanjali – the author of Yoga Sutra
srijeda, studeni 26, 2008
http://www.index.hr/vijesti/clanak/preminuo-brenden-foster-djecak-koji-je-promijenio-svijet/411167.aspx
Neki dan čitam na vijestima posljednju želju umirućeg dječaka-da se pomognu nahraniti beskućnici jer je njima teško. Naravno, srce mi se stisnulo što zbog činjenice da dječak umro od leukemije te realnosti da većina ljudi stane i oslušne umiruće na jedan dan, mjesec i jednostavno zaborave da postoji strašna nepravda na ovom svijetu. Da, ne može se pomoći svima, ali se može pomoći jednome čovjeku. Jedan čovjek neka pomogne drugome, i to je to, lanac bi se trebao sam nastaviti. Strašno sam osjetljiva na nepravdu-onu misaonu i (ne)djelujuću. Možda sam ja koja je luda u ovom svijetu, možda je glupo pomagati i željeti dobro. Zar svi trebamo poumirati da steknemo empatiju? Gdje je nestala inspiracija, dobrota, ljubav? Zaista, gdje nas vodi ovo doba? Nisam željna materijalnih stvari, one smiješno dolaze same, kada se ne vape za njima. Moja je strast u iskustvu bilo osjećaja, života, mudrosti, istine, ljepote. Pa zašto je tako teško čovjeku virnuti u najdivnije sfere svoje ličnosti. Imam osjećaj da je danas teško biti iskren i dobronamjeran, a da ne govorim o brutalnoj iskrenosti...ne onoj napasnoj nego onoj dobronamjernoj, kojoj se nasmiješ jer znaš da je istinita ali te uvijek ponuka da popraviš stvari koje radiš krivo. Svi igraju neke glupe uloge umjesto da budu samo ono što jesu. Kako je tužan život kada ga odvojiš od sebe. Nije ni čudno što nam je svijet takav.
Možda je moj mozak zakazao na nivou kojeg je doživljavao umirujući dječak. Nema veze jer činim sve da volim i da se ljudi oko mene osjećaju voljeno. Ako je to utopija, neka je, ja je živim.
subota, studeni 22, 2008
Događa se i to. Zapostavila sam svoje unutarnje, na kratko, a posljedica toga je bila tiha monotonija u srcu. Sve okolo je savršeno, a u srcu tiho. Užasan osjećaj. Ponekad postoje navale onog istinskog osjećaja sreće, ali kratkotrajne. Ono što sam zaključila je; ne možeš uvijek biti sam sebi inspiracija, no problem je kada okružje ne pruža inspiraciju a ti si joj se predao u potpunosti. Trgnuti se iz toga svijeta je teže ali ne i nemoguće-ponovo sam osjetila onaj drhtavi osjećaj uzbuđenja, kada iskra zaplamti u srcu i znaš da je sve kako treba biti. Bogu sam zahvalna na tim trenucima i molim ga da ih nikada ne zanemarujem, a ako se to ikada i počne događati-da me vrati na taj put. A put je uvijek isti, samo nekada nam nešto smetne pogled i učini se drugačijim, ali nije.
Život je prelijep.
subota, listopad 11, 2008
Izgrebane glasnice od pjevanja, dvorana ispunjena odličnom energijom, žena koja je svoje skladbe izvodi savršenom lakoćom.
Jučer je sve bilo fenomenalno.
Uživala sam u svakoj sekundi, no ja bih još, još, još.
Žena je izvrsna uživo i jednostavno je užitak slušati ton njena glasa, riječi njenih pjesama i ritmično se gibati uz taktove muzike koje je izvodio bend. Stilski ugodno, atmosfera fenomenalna.
Nešto što se nije smjelo propustiti ako se poštuje ta glazbenica.
petak, listopad 10, 2008
Listopad je zaista moj mjesec. Iznenađujuće je smiren, topao, obojan bojama.
Moj mjesec u svakom smislu.
Svake godine ga volim sve više-a danas posebno.
četvrtak, kolovoz 28, 2008
Postojala je šačica ljudi u našoj zemaljskoj povijesti koji su pomicali granice i ostavili nam u naslijeđe nadahnuće da se snagom vjere i volje, kao i zajedništva ljudi u bolje, može i mora mijenjati svijet na bolje. Ne znam koliko ljudi zna ali na današnji se dan prije 45 godina vodio veličanstven govor od strane Dr. Martin Luther Kinga koji je slušalo 250 000 ljudi koji su čeznuli za promjenama. Ljudi koji su smogli hrabrosti stati i boriti se protiv ustaljenog mišljenja, kritike, rasizma, neopravdane mržnje, segregacije...imam osjećaj da sam živjela u to vrijeme da bih se nalazila tamo. Od malena sam odgajana da ne gledam drugo ljudsko biće po oznakam koje pišu na nečijem papiru, osobu sam oduvijek gledala prventveno kao svoga prijatelja. Zamisao da nekoga mrzim, netoleriram, izbjegavam, ogovaram radi boje kože, vjeroispovjedi, nacionalnosti, jezika ili bilo čega sporednog, ne zamisliva mi je. Ja sam takva, za mene ne vrijedi ona; pa znaš, nije do tebe već, znaš, ako ti ne mrziš ima onih koji tebe mrze i ima drugih koji će mrziti i u tvoje ime...takve priče me ne zanimaju, egocentrične misli u tome smjeru nisu vrijedne moga vremena. Želim živjeti svoj život čisto po svojim načelima. Jednom u životu se mora čuti taj govor od riječi do riječi, da se čuje vibracija snage i volje, nadahnuća i sigurnosti i ljepše i bolje sutra. U takvoj budućnosti želim živjeti.
I Have a Dream
August 28, 1963. Washington, D.C.
I am happy to join with you today in what will go down in history as the greatest demonstration for freedom in the history of our nation.
Five score years ago, a great American, in whose symbolic shadow we stand signed the Emancipation Proclamation. This momentous decree came as a great beacon light of hope to millions of Negro slaves who had been seared in the flames of withering injustice. It came as a joyous daybreak to end the long night of captivity.
But one hundred years later, we must face the tragic fact that the Negro is still not free. One hundred years later, the life of the Negro is still sadly crippled by the manacles of segregation and the chains of discrimination. One hundred years later, the Negro lives on a lonely island of poverty in the midst of a vast ocean of material prosperity. One hundred years later, the Negro is still languishing in the corners of American society and finds himself an exile in his own land. So we have come here today to dramatize an appalling condition.
In a sense we have come to our nation's capital to cash a check. When the architects of our republic wrote the magnificent words of the Constitution and the declaration of Independence, they were signing a promissory note to which every American was to fall heir. This note was a promise that all men would be guaranteed the inalienable rights of life, liberty, and the pursuit of happiness.
It is obvious today that America has defaulted on this promissory note insofar as her citizens of color are concerned. Instead of honoring this sacred obligation, America has given the Negro people a bad check which has come back marked "insufficient funds." But we refuse to believe that the bank of justice is bankrupt. We refuse to believe that there are insufficient funds in the great vaults of opportunity of this nation. So we have come to cash this check -- a check that will give us upon demand the riches of freedom and the security of justice. We have also come to this hallowed spot to remind America of the fierce urgency of now. This is no time to engage in the luxury of cooling off or to take the tranquilizing drug of gradualism. Now is the time to rise from the dark and desolate valley of segregation to the sunlit path of racial justice. Now is the time to open the doors of opportunity to all of God's children. Now is the time to lift our nation from the quicksands of racial injustice to the solid rock of brotherhood.
It would be fatal for the nation to overlook the urgency of the moment and to underestimate the determination of the Negro. This sweltering summer of the Negro's legitimate discontent will not pass until there is an invigorating autumn of freedom and equality. Nineteen sixty-three is not an end, but a beginning. Those who hope that the Negro needed to blow off steam and will now be content will have a rude awakening if the nation returns to business as usual. There will be neither rest nor tranquility in America until the Negro is granted his citizenship rights. The whirlwinds of revolt will continue to shake the foundations of our nation until the bright day of justice emerges.
But there is something that I must say to my people who stand on the warm threshold which leads into the palace of justice. In the process of gaining our rightful place we must not be guilty of wrongful deeds. Let us not seek to satisfy our thirst for freedom by drinking from the cup of bitterness and hatred.
We must forever conduct our struggle on the high plane of dignity and discipline. We must not allow our creative protest to degenerate into physical violence. Again and again we must rise to the majestic heights of meeting physical force with soul force. The marvelous new militancy which has engulfed the Negro community must not lead us to distrust of all white people, for many of our white brothers, as evidenced by their presence here today, have come to realize that their destiny is tied up with our destiny and their freedom is inextricably bound to our freedom. We cannot walk alone.
And as we walk, we must make the pledge that we shall march ahead. We cannot turn back. There are those who are asking the devotees of civil rights, "When will you be satisfied?" We can never be satisfied as long as our bodies, heavy with the fatigue of travel, cannot gain lodging in the motels of the highways and the hotels of the cities. We cannot be satisfied as long as the Negro's basic mobility is from a smaller ghetto to a larger one. We can never be satisfied as long as a Negro in Mississippi cannot vote and a Negro in New York believes he has nothing for which to vote. No, no, we are not satisfied, and we will not be satisfied until justice rolls down like waters and righteousness like a mighty stream.
I am not unmindful that some of you have come here out of great trials and tribulations. Some of you have come fresh from narrow cells. Some of you have come from areas where your quest for freedom left you battered by the storms of persecution and staggered by the winds of police brutality. You have been the veterans of creative suffering. Continue to work with the faith that unearned suffering is redemptive.
Go back to Mississippi, go back to Alabama, go back to Georgia, go back to Louisiana, go back to the slums and ghettos of our northern cities, knowing that somehow this situation can and will be changed. Let us not wallow in the valley of despair.
I say to you today, my friends, that in spite of the difficulties and frustrations of the moment, I still have a dream. It is a dream deeply rooted in the American dream.
I have a dream that one day this nation will rise up and live out the true meaning of its creed: "We hold these truths to be self-evident: that all men are created equal."
I have a dream that one day on the red hills of Georgia the sons of former slaves and the sons of former slave owners will be able to sit down together at a table of brotherhood.
I have a dream that one day even the state of Mississippi, a desert state, sweltering with the heat of injustice and oppression, will be transformed into an oasis of freedom and justice.
I have a dream that my four children will one day live in a nation where they will not be judged by the color of their skin but by the content of their character.
I have a dream today.
I have a dream that one day the state of Alabama, whose governor's lips are presently dripping with the words of interposition and nullification, will be transformed into a situation where little black boys and black girls will be able to join hands with little white boys and white girls and walk together as sisters and brothers.
I have a dream today.
I have a dream that one day every valley shall be exalted, every hill and mountain shall be made low, the rough places will be made plain, and the crooked places will be made straight, and the glory of the Lord shall be revealed, and all flesh shall see it together.
This is our hope. This is the faith with which I return to the South. With this faith we will be able to hew out of the mountain of despair a stone of hope. With this faith we will be able to transform the jangling discords of our nation into a beautiful symphony of brotherhood. With this faith we will be able to work together, to pray together, to struggle together, to go to jail together, to stand up for freedom together, knowing that we will be free one day.
This will be the day when all of God's children will be able to sing with a new meaning, "My country, 'tis of thee, sweet land of liberty, of thee I sing. Land where my fathers died, land of the pilgrim's pride, from every mountainside, let freedom ring."
And if America is to be a great nation this must become true. So let freedom ring from the prodigious hilltops of New Hampshire. Let freedom ring from the mighty mountains of New York. Let freedom ring from the heightening Alleghenies of Pennsylvania!
Let freedom ring from the snowcapped Rockies of Colorado!
Let freedom ring from the curvaceous peaks of California!
But not only that; let freedom ring from Stone Mountain of Georgia!
Let freedom ring from Lookout Mountain of Tennessee!
Let freedom ring from every hill and every molehill of Mississippi. From every mountainside, let freedom ring.
When we let freedom ring, when we let it ring from every village and every hamlet, from every state and every city, we will be able to speed up that day when all of God's children, black men and white men, Jews and Gentiles, Protestants and Catholics, will be able to join hands and sing in the words of the old Negro spiritual, "Free at last! free at last! thank God Almighty, we are free at last!"
Martin Luther King's I Have A Dream Speech
ponedjeljak, kolovoz 25, 2008
Mislim da u posljednjih godinu, dvije zaista imam sreću u životu. Velike ljubavi se ostvaruju. Ne mislim na one romantične već na one moje duboke ljubavi prema mom životu. Mala nadanja koja su se krila u srcu i duši sklupčana, koje sam se bojala na glas izgovoriti da nebi bila ispala naivna i mislima u oblacima, ona mi se otklupčavaju i realiziraju. Ponekad je osjećaj toliko intenzivan, izvan svake realnosti, da moram stati i reći: ne mogu vjerovati da sam toliko blagoslovljena.
Sjećam se prvog dana kada sam stala i poslušala pjesmu Fallin' od Alicie Keys. Imala sam 16 godina, već je single postao toliki hit da nije prošao dan da se na MTV-u nije vrtio po najmanje pet puta u sat vremena. Prvi put kada sam zastala i čula riječi, glas, emocije koje su izlazile iz te djevojke, ostavilo me bez daha. U to vrijeme džeparac mi je bio minimalan, osobito kada se zna da se treba štedjeti za izlaske vikendom...no, točno se sjećam da sam došla u školu i pitala frendicu koja je znala dečka koji je skidao preko interneta albume i prodavao ih za kojih 30ak kuna. Preko njega je u moje ruke došla dobra kopija Songs in A Minor. Slušala sam ga (kao što sam nastavila i sljedeća tri albuma, koje u međuvremenu sama skidam sa interneta) očarana svakom riječi. I onda je došla jedna mala tužna nada, kada bi nekog inozemnog izvođača htjela slušati uživo i platiti koliko god je potrebno novaca za to iskustvo, to bi bila ona. Tako su godine prolazile, ona je stasala u cjenjenu glazbenicu a ja u djevojku koja živi svoj mali život u maloj zemlji na brdovitom balkanu...No, nisam se bojala napomenuti kroz sve te godine da je to osoba koju bi stavrno voljela uživo doživjeti, jednako strasno kao što je to bio slučaj sa baletom Bolero.
Sada mogu izjaviti da će se još jedan moj san će ostvariti...i to MOM mjesecu, desetak dana prije mog 25og rođendana...koji će to biti rođendanski dar!!!!Još uvijek mi je nerealno...Osobito jer smatram da je to poseban rođendan kada se stvarno mogu početi smatrati Ženom prema nekom mom malom pravilniku zvan Život.
I sada, možemo imati velike snove koje želimo za sebe da nam se ostvare u životu, ogromne, i neka se ostvare. No, ona mala slatka nadanja za koje si siguran da se možda nikada neće ostvariti, kada se ona ostvare, to čak i nije sreća, to je trenutak kada zastaneš i misliš kao je život lijep. I treba to izgovoriti na glas jer to nije nada već realnost.